k u h i n j a

‘Meni najdraže mjesto na svijetu je kuhinja.’ prva je rečenica romana KITCHEN Banane Yoshimoto. Mislim o tome gotovo neprestano od trenutka kad sam odlučila pisati ovaj tekst.

Kuhinja mi djeluje neuhvatljivo. Kompleksna je čak i kad ju želim sagledati samo kroz jednu prizmu: stanovanje, arhitekturu, feminizam, kuhanje - a jedini način na koji mislim da se zaista može shvatiti je kao ambivalentni, simbolički prostor. Imam osjećaj da preda mnom stoji cijeli svijet koji želim opisati.

KUHINJA JE LIMINALNI PROSTOR.

Liminalnost prostora koncept je privremenog mjesta, praga, početka ili kraja, postajanja. Unutar arhitektonske teorije, to su prostori prijelaza, a ne boravka: hodnici, stubišta, trijemovi, pragovi. U tom smislu, teza je potencijalno problematična: kuhinja je mjesto u kojemu nesumnjivo boravimo. Međutim, transformativni karakter kuhinje pruža otpor. Ideja liminalnosti ne smije biti ograničena prostornim karakteristikama, jer riječ je i o osjećaju promjene, nestalnosti, bivanja između. Kuhinja nije prolazni prostor, ona je mjesto promjene. U njoj pretvaramo namirnice u hranu, propitujemo svoje uloge u obitelji i društvu, mijenjamo doživljaj stambenog prostora. Boravak u kuhinji pun je nestabilnosti i višeznačnih, isprepletenih dimenzija.

KUHINJA I KUHANJE

Kuhinja je, naravno, mjesto na kojemu pripremamo hranu koju jedemo. Ta naizgled jednostavna aktivnost u sebi sadrži niz suptilnosti i opreka, a vještine i znanje koje pritom koristimo nevjerojatno su široki.

Kuhanje se može vrlo jednostavno opisati kao proces promjene. Namirnice postaju hrana, živo postaje neživo, sirovina postaje kultura: kuhanje je civilizacija, jedna od osnovnih distinkcija čovjeka od životinje. Te su transformacije istovremeno nježne i nasilne. Dok na jednom kraju kuhinje oduzimamo život, već u sljedećem trenutku s pažnjom obrađujemo namirnice i s ljubavlju ih nudimo drugima. Rituali koje uspostavljamo vodeći se tim promjenama grade strukturu kuhanja unutar određene kulture. Pružaju nam sigurnost i osjećaj pripadnosti, ali i sadrže kolektivnu generacijsku traumu.

Čišćenje, odnosno zbrinjavanje otpada, jednako je važna kuhinjska aktivnost koja s kuhanjem čini zatvoreni krug. Hrana je uvijek u labilnom stanju, namirnice trule, jelo postaje otpad. Čisto i nečisto stanje kuhinje u osjetljivoj su vezi: jedno implicira drugo, i tako bez prestanka.

Kuhinja je prostor postajanja.

KUHINJA I OBITELJ

Unutar obiteljskog života, kuhinja neprestano oscilira između raznih oblika zajedništva i servisne (služeće) prostorije. Ti karakteri ne samo da se izmijenjuju velikom brzinom, nego nerijetko postoje simultano. Razmislite o svim kuhinjskim aktivnostima - ne samo o obiteljskim obrocima i njihovoj pripremi, nego i o jutarnjim kavama, pisanju zadaće, čišćenju, rođendanima, svađama. Sve se te stvari, naravno, mogu odvijati bilo gdje, ali partikularni karakter kuhinje okuplja ljude i njihove aktivnosti. Za razliku od dnevne sobe koja je dizajnirana za zajednički boravak, kuhinja to čini spontano: hrana nas poziva i povezuje.

Kuhinja nam pruža prostor za stvaranje rituala i sjećanja. Određena jela, mirisi i zvukovi proizvedeni u kuhinji čine našu individualnu i kolektivnu memoriju: Proustov madeleine s razlogom je opće mjesto europske kulture, i ranjivost koju osjećamo pri zajedničkim obrocima nije slučajna. Kuhinja je mjesto ljubavi i traume, povezanosti i iscrpljenosti, brižnosti i frustracije. Njezin funkcionalni okvir je jasan, no kuhinja u obiteljskom životu posjeduje ambivalentnost koja joj omogućava da neprestano postaje neko novo mjesto.

PROFESIONALNE KUHINJE

Dualitet kuhinje, odnosno napetost između življenja i rada, jasno je vidljiv u činjenici da je kuhinja jedini stambeni protor s jasnim pandanom u profesionalnom svijetu. Uređeni par kućne i profesionalne kuhinje u snažnoj su vezi, neprestano prenoseći ideje, simbole i prakse u oba smjera. Granice između ta dva svijeta na prvi pogled djeluju čvrsto: prostorni, tehnički i higijenski uvjeti profesionalnih kuhinja diktirani su nizom pravilnika i zakona, za razliku od stanovanja gdje je u najboljem slučaju propisan stambeni minimum (a i on je podložan interpretaciji). Međutim, softness kuhinje i kuhanja lakoćom briše podjele između doma i rada.

Iz kulinarskog svijeta u naše kućne kuhinje stižu mali trikovi, recepti, savjeti o procesima i alatima koji će nam, usvojimo li ih, olakšati ili obogatiti kuhinjsku svakodnevicu, ili dizajnerski detalji poput inox radnih ploha ili uniformiranih spremnika za namirnice. Značajan je i utjecaj popularnih kulinarskih emisija koje se uglavnom temelje na ideji da se profesionalno kuhanje kroz lako primijenjive savjete useli u kuhinje običnih ljudi.

Nasuprot tome - i mnogo kompleksnije - kućno kuhanje vječna je inspiracija kuhanju kao zanatu. Čak i sasvim suvremeni kulinarski koncepti referiraju se na kolektivnu memoriju sadržanu u hrani, dok se zajedništvo, lokalna kultura i briga o ljudima često naglašavaju kao temeljne vrijednosti profesije. Usprkos tome što su uspostavljene duboko hijerarhijski i proizvodno, u profesionalnim se kuhinjama uvriježio izraz family meal za obrok koji osoblje dijeli prije servisa: obiteljska kuhinja neodvojiva je od profesionalne.

Internet i društvene mreže dodatno razgrađuju tu granicu. Razni chefovi sada nam mnogo neposrednije nude dijeliće svoje prakse, dok s druge strane gledamo nevjerojatan broj ‘običnih ljudi’ kako postaju profesionalci - bilo kroz kreiranje sadržaja ili pokretanje biznisa iz svojih kućnih kuhinja.

ŽENE IZVAN KUHINJE I U KUHINJI

Tradicionalno ženski teritorij, kuhinja je oduvijek mjesto velikog potencijala. Onoliko koliko je zatvarala žene unutar obaveza brige o obitelji, toliko je i bila prostor (limitirane) autonomije u obliku kontrole budžeta, sirovina i planiranja obroka. Moderno stanovanje i tehnološke inovacije obećale su, i donekle pružile, slobodu, no vrijeme i kapacitet smanjeni u kuhinji jednostavno su se prelili u druge oblike neplaćenog kućnog rada.

U digitalnoj eri problem ‘okova’ kuhinje prividno se smanjuje. Suvremene obitelji svijesne su povijesne nepravde, propituju rodne uloge, ili, na kraju, često naručuju hranu, uopće izbjegavajući tako problem podjele kućanskih poslova (naravno, time otvaraju niz novih pitanja o pripremi, dostavi i cijeni obroka!). Bez obzira na to, čini se da je briga o hrani ostala unutar ženske ingerencije. Za razliku od prijašnjih feminističkih napora koji su se fokusirali na definiranje kućnog rada i niza pokušaja da se žene oslobodi te tradicionalne, prešutne dužnosti, choice feminism ovog stoljeća nudi rješenje u obliku prihvaćanja uloge domaćice - uz temeljiti rebrand. Nostalgično vraćanje tradicionalnim vrijednostima prikazano je kao svjesni, logični otpor užurbanom životu, naglašavajući vrijeme posvećeno kuhanju kao ultimativni luksuz. Jasnoća tog izbora, međutim, brzo hlapi ako zavirimo u online svijet suvremenih kućanica. Performans kuhanja i pratećih aktivnosti nameću nam pitanja o stvarnom stanju stvari, odnosno, o kreiranju i kuriranju sadržaja koji nesumnjivo donose značajne prihode: što je zapravo posao suvremene domaćice?

Kako god odgovorili na to pitanje, i što god izraste nakon trad wife trenda, jedno je sigurno: kuhinja, kao poprište svakodnevne brige o obitelji, ostaje konstantno mjesto opreke i feminističkog pitanja.

ARHITEKTURA I ESTETIKA KUHINJE

Način na koji se kuhinja smješta u stanovanje jasno pokazuje vrijednosti određenog doba, kulture, i naposljetku, obitelji. Put od prapovijesnog ognjišta do suvremenog open spacea dug je i nevjerojatno zanimljiv (i prava zamka za osobu koja piše ovaj tekst).

Oko vatre, mitološkog simbola civilizacije, ljudi su se okupljali da bi vidjeli, ugrijali se i jeli. Centralna pozicija ognjišta dugo je bila neporeciva, no s vremenom, stambene funkcije počele su se odvajati i grupirati prema toplini, čistoći i ostalim funkcionalnim zahtjevima. Kuhinja, u prvom redu izdvojena od drugih prostora zbog sigurnosti, u predindustrijkom dobu nalazi mjesto na periferiji stanovanja. Bio je to izdvojeni radni prostor (bilo da ga je obavljala posluga ili domaćica), nevidljiv čak i ukućanima, u očito servisnoj poziciji naspram drugih postorija.

Pojavom industrije kuhanje se, poput mnogih drugih procesa, pokušava optimizirati. Na temelju ideja o modernom životu nastaje koncept Frankfurtske kuhinje Margarete Schütte-Lihotzky. U duhu racionalnosti, Frankfurtska kuhinja nudi pažljivo dizajniranu kuhinju za jednu radnicu, obećavajući joj efikasno obavljanje obaveza i (meta)fizički izlazak iz kuhinje. Problem Frankfurtske kuhinje je taj da, naravno, kuhinjski i kućni poslovi nikad nisu obavljeni, pa takva radikalno moderna kuhinja ne omogućava sudjelovanje u obiteljskom životu, samo drugu vrstu izolacije.

Kuhinje se kroz naredna desetljeća spontano vraćaju ostatku doma. Uključuju se u obiteljski život, pažljivo su dizajnirane, vidljive ukućanima i gostima, i na kraju se potpuno utapaju u stambeni open space, suvremeni standard objedinjavanja zajedničkih aktivnosti. Unutar takve dispozicije ‘vraćaju’ nam ognjište u obliku kuhinjskog otoka, simboličkog centra kuće koji okuplja obitelj i prijatelje. Slobodni plan očiti je odgovor na težnju da kuhanje i blagovanje vratimo u centar stanovanja, no teško je ne primijetiti kako potpuna integracija kuhinje u prostornom smislu ne rješava druga pitanja. Kuhinja svejedno ostaje radno mjesto, samo sad uključuje i vidljivost: implicira održavanje čistoće i urednosti, pitome zvukove i mirise, prilagodljivost drugim kućnim aktivnostima.

U kontekstu vidljivosti kuhinje nužno je spomenuti fabricirani imperativ ‘dobrog ukusa’. Gotovo svakodnevno nailazimo na savjete o uređenju interijera: proklamiraju se boje sezone, materijali se proglašavaju zastarijelima ili genijalnima, do nas stižu slike prekrasnih kuhinjskih alata, posuđa i tekstila. Vrlo nam je jasno koji aparati smiju imati mjesto na radnim plohama (imate li KitchenAid mikser?), a koji su skriveni iza pomno odabranih furniranih fronti, koju hranu držimo u ostavi (žitarice, bijeli šećer, instant kava), a koju prezntiramo (cool konzerva sardina, premium matcha). Te su smjernice kratkog vijeka, stoga kuhinja nikad nije u konačnom stanju i konstantno teži najboljoj verziji sebe.

- - - - -

Kuhinjom se bavim četverostruko.

Imam dvije struke: kao arhitektica projektiram i promatram kuhinje vodeći se svojim projektantskim senzibilitetom, a kao slastičarki kuhinja mi je radno mjesto unutar kojega postoji suživot eksperimenta i rutine (i neprestanog čišćenja); mama sam šestogodišnjaka koja brine o djetetovoj prehrani, uključuje ga u kupovinu namirnica i pripremu hrane, ali istovremeno mi se često ne da kuhati i dopuštam previše slatkiša i osjećam se krivo jer ne nudim dovoljno kvalitetnu hranu. Na kraju sam samo obična osoba koja voli svoju kuhinju. Imam najdražu šalicu za kavu koja se razbila, obožavam kruh i putar za doručak, često kupujem cvijeće za kuhinjski stol (i pitam se je li to nepotrebno i neodrživo), i volim se družiti s ljudima u kuhinji.

Kuhinja je za mene transformativna, duboko kompleksna i neosporivo liminalna. Titra između kuhanja, obiteljskog života i okupljanja, profesije, rodnih uloga i arhitektonskih trendova. U sebi objedinjuje toliko svijetova: od materijalnih promjena, preko ideoloških suprotnosti, do individualnih i zajedničkih uspomena.

Velika je i mala, tužna i sretna, nježna, teška, topla, zagušljiva, beskrajna.

Meni najdraže mjesto na svijetu je kuhinja.